Aktivizam s pokrićem i bez njega

Kao i prethodnih petnaest godina, i ove je kasne jeseni prva polovina prosinca za filmofile i one koji će to tek postati protekla u znaku Festivala filmova o ljudskim pravima, manifestacije koja se u organizaciji zagrebačkog Multimedijalnog instituta i Udruženja za razvoj kulture URK od 2. do 9. prosinca istodobno održavala u nekoliko zagrebačkih kina i klubova te u riječkom Art-kinu Croatia. I ove su jeseni tako na svoje opet došli ambiciozniji ljubitelji pokretnih slika, ljubitelji ostvarenja izrazitijeg autorskog usmjerenja i art-predznaka te štovatelji glasovitih filmaša poput Jeana-Luca Godarda, Claire Denis, Apichatponga Weerasethakula, Corneliua Porumboiuja, Sergeja Loznice, Ming-liang Tsaija, Claudea Lanzmanna i Želimira Žilnika, kao i domaćih dokumentarista te autora igranog i eksperimentalnog filma Gorana Devića, Damira Čučića, Ane Hušman (Soba za dan), Igora Bezinovića i veterana Ede Galića (Za ona dobra stara vremena). Svi navedeni, kao i većina ostalih u programu festivala zastupljenih autora, predstavili su se recentnim, no nažalost ne uvijek i osobito uspjelim djelima, što podjednako vrijedi i za domaće i za inozemne redateljice i redatelje. Za određene je naslove teško i utvrditi čime se uklapaju u tematiku ljudskih prava, za neke od njih i u širem, odnosno načelnom, i u užem smislu, no svakako je pohvalna prigoda da se novi filmovi prestižnih redateljskih imena uopće i imaju prilike vidjeti u kinima.

Na vodi redatelja Gorana Devića

Hrvatski autori

Festival je otvorio izvrstan dokumentarac Na vodi scenarista i redatelja Gorana Devića, ne samo možda i najuspjeliji film prikazan na festivalu nego i najbolji naslov u dosadašnjem Devićevu opusu. U dokumentarcu koji je nastajao dulje od pet godina i koji je prethodno nagrađen posebnim priznanjem na festivalu DOK Leipzig Dević ostaje tematski i izvedbeno dosljedan sebi te se opet bavi svakodnevicom Siska i njegovih žitelja (Buffet Željezara), kao i rijekama Kupom i Savom, koje u velikoj mjeri određuju egzistencije ljudi pred kamerom (Poplava). Autor u potpunosti uspijeva u onom što mu je bila temeljna nakana, da portretima desetak Siščana različitih obiteljskih i socijalnih zaleđa, među kojima dominiraju veterani Domovinskog rata u manjoj ili većoj mjeri obilježeni PTSP-om, naslika i portrete užega sisačkog i širega hrvatskog društva. Devićevi su sugovornici,  od čovjeka deformirana lica i dijela trupa preko njegova suborca, također ribiča, do majke koja niz rijeku pušta tri vijenca u spomen na trojicu sinova ubijenih u ratu, jednostavni, dobronamjerni i redovito plemeniti ljudi koji na sebe ne gledaju ni primarno ni isključivo kao na žrtve, koji su svjesni da su u ratu i poraću svi žrtve i unesrećeni, koji priznaju da je svima nanesena nepravda i koji na rijeku te na međusobna druženja i ribolov dolaze kao na psihoterapiju. Naglašeno atmosferičan i sugestivno režiran film pomno odabranih perspektiva, planova i kutova kamere teče mirno i polagano kao i rijeke na kojima je sniman, ostavljajući dovoljno vremena da sugovornici, često zagledani u daljinu i u vodu, a metaforički u vlastite nutrine i duše, zažive kao punokrvne, zaokružene i slojevite osobe koje se u potpunosti razumije i prihvaća te s kojima gledatelj poželi barem jedan dan provesti na rijeci i u ribolovu.

Čistači, red. Hans Block i Moritz Riesewieck

Dok je u svom drugom dugometražnom igranom filmu Ljetnikovac Damir Čučić polučio iznadprosječne rezultate, Igor Bezinović je u dokumentarnom kratkišu Lovettovi ozbiljno podbacio. Ljetnikovac je igrani film u kojemu je u svakom kadru razvidno autorovo zaleđe iskusnog, senzibilnog i pronicavog dokumentarista, jer je posrijedi dojmljivim pseudodokumentarističkim pristupom realizirano djelo u kojemu je u svim segmentima izvedbe teško razlučiti granicu između fikcije i stvarnosti. Ravnopravni su protagonisti slijepi snimatelj dokumentarnih radiodrama Vojin i njegovo troje sugovornika, koji tijekom snježne zime u odvojenim aranžmanima odsjedaju u opustjelom hotelu Trakošćan. U razgovorima s Vojinom oni se prisjećaju trauma iz djetinjstva, kad su redom bili izloženi seksualnom zlostavljanju, pri čemu dvoje nesvjesno. Te su traume snažno obilježile i još obilježavaju njihove živote, njihove se ispovijedi doimaju životnima i autentičnima, a dokumentaristički pristup pojačan je ambijentom zbivanja, kutovima kamere, komponiranjem kadrova i dokumentarističkom distancom, odnosno razmjernom hladnoćom. Za razliku od tog filma, Bezinović je u Lovettovima snimio 17-minutni pornić zaogrnut u dokumentarac, bilješku dijela svakodnevice mladog inozemnog para koji negdje u Zagrebu za život zarađuju kao webcam-modeli koji vode ljubav pred online-kamerama. Na kraju filma oni su gledateljima daleki i strani kao i na početku, a ako je to i bila izvedbena strategija, da se film prosedeom što više približi webcam-snimku seksa, konačni je rezultat nezanimljivo i naporno djelo kojemu unatoč temi nedostaje erosa.

Čišćenje društvenih mreža

Među najzanimljivijim i tematski najintrigantnijim filmovima prikazanima na festivalu u suprodukciji čak dvanaest država realiziran nagrađivani dokumentarac Čistači (Im Schatten der Netzwelt) njemačkih autora Hansa Blocka i Moritza Riesewiecka. Potaknuti videosnimkom zlostavljanja djeteta koji je netko 2013. postavio na Facebooku, da bi snimak prije uklanjanja nakon nekoliko sati bio podijeljen 16 tisuća puta, autori su se zapitali kako se to dogodilo. Kako se snimak provukao kroz filtere? Jesu li ti filteri računalni programi ili je riječ o ručnom radu konkretnih osoba? Gdje se filtriranje odvija i na koji način?

 Nadzire li ga sam Facebook, ili je posrijedi nešto drugo? Odlučivši potražiti odgovore na ta i brojna druga pitanja, autori su započeli istraživački proces otkrivanja tajnoga svijeta digitalnog čišćenja, svijeta smještena većinom na Filipinima, gdje deseci tisuća slabo plaćenih i neprekidno velikom stresu i traumama izloženih „moderatora sadržaja” kao prekarni radnici manjih tvrtki, koje pak kao podizvođači poslova bivaju unajmljeni od korporacija poput Facebooka i Twittera, intenzivno uklanjaju sve nelagodne sadržaje koji se pokušavaju postaviti na društvenim mrežama. Svakodnevno uklanjaju i do 25 tisuća neprihvatljivih video- i fotoobjava, od spomenutog zlostavljanja djece do pogubljenja ISIL-ovih zatočenika, a o količini stresa kojoj su izloženi svjedoči i podatak da je čistač zadužen za brisanje prizora samoozljeđivanja počinio samoubojstvo. Poput trilera uzbudljiv dokumentarac Čistači, u kojemu su kroz razgovore s bivšim djelatnicima rekonstruirani stvarni prizori njihova rada, pesimistično je svjedočanstvo o vremenu u kojem živimo, o njegovoj nehumanosti i mizantropiji, koje se doimaju dominantnima, o nemoralu i mržnji kojima smo izloženi na društvenim mrežama, ali i ne samo na njima.

Artistička pretencioznost

Od 2010. godine, kad je snimio osebujan dramski esej s elementima dokumentarca Film – socijalizam, neosporno veliki Jean-Luc Godard gledatelje periodički „gnjavi” (teško je naći prikladniji izraz) elaboriranjem vlastitih idejnih, političkih i umjetničkih preokupacija, radikalnim izvedbenim pristupima kreirajući filmske eksperimente kojima testira gledateljsko strpljenje, podjednako u koncentraciji na promatrane filmove kao i u granicama uopće mogućnosti praćenja tih filmova. Pritom ruši sve ograde, i u koncepcijskom i u narativnom i u općenito izvedbenom smislu, stvarajući načelno zanimljive ne samo filmofilske (štoviše, filmofilstvo je tek jedna od sastavnica njegovih djela) eksperimentalne tokove svijesti, koji se, međutim, zbog spomenuta radikalizma prilično teško prate. U usporedbi s njegovim prethodnim kod nas prikazivanim filmom Zbogom jeziku, koji je zbog načina korištenja 3D-tehnologije bilo doslovce nemoguće gledati, Godard u Kaleidoskopu ne ide toliko daleko, makar se i ovdje gledatelj svako malo lako izgubi u detektiranju smisla i značenja onoga što gleda. Dok autor manje ili više inventivno vizualno i auditivno kolažira koješta, od predstavnika svih etapa filmske povijesti (Dolazak vlaka u stanicu, Andaluzijski pas, Nakaze, Mladi Lincoln, Ivan Grozni, Vrtoglavica...) preko dokumentarnih isječaka i starih filmskih žurnala do slikarskih i glazbenih djela, istodobno ih stavljajući u nove kontekste i reinterpretirajući ih redovito na neočekivane, ali i rijetko istinski intrigantne načine, gledatelj mora podnositi i njegova nerijetko banalna razmišljanja zaogrnuta u pseudointelektualizam, recimo da „pet prstiju čini ruku“.

Posjetitelji festivala imali su priliku pogledati i pobjednički naslov ovogodišnjeg Berlinalea, igrano-dokumentarnu dramu Ne diraj!, u europskoj suprodukciji realiziran dugometražni prvijenac Rumunjke Adine-Elene Pintilie. Makar je posrijedi u cjelini precijenjeno ostvarenje, pretenciozno i odveć doslovno u ekspliciranju određenih stavova i poruka, intrigantnost u tematiziranju ljudske tjelesnosti i seksualnosti ne može mu se osporiti. U filmu za koji autorica tvrdi da je završetak jedne etape putovanja na koje je krenula još kao dvadesetogodišnjakinja, kad je vjerovala da zna sve o ljudskoj intimnosti, najzanimljiviji je sugovornik tjelesno deformiran Christian (gost festivala Christian Bayerlein), čovjek atrofirana tijela i potpuno nepokretan osim glave i spolovila, koji se sasvim slobodno i zdravorazumski odnosi prema vlastitu stanju i ograničenjima, tvrdeći da se smatra privlačnim muškarcem lijepih očiju i kose na koju je ponosan, a održava i, čini se, skladnu seksualnu vezu. Čitav je film u kontrastima, pa za razliku od Christiana u igranom segmentu formalna protagonistica Laura, iako posve psihofizički zdrava i uravnotežena osoba, ima problema s tjelesnošću i intimom.